Volim sladoled. Jako mi se sviđa. Mint-čokoladni čip, točnije. Ili možda s okusom kave. Volim ga posebno u šećernoj komadi na vrućem danu - iako u tim mjesecima koji hladeju kostiju, imam sladoled na mozgu. Uvijek sam volio sladoled. Moj djed je koristio skladištenje Baskin Robbins sladoleda za nas djeca kad su mi otišli roditelji. Bilo je to naše posebne posebne poslastice od njega. I bio sam zakačen. Sladoled bila je moja hrana za preživljavanje. Preminula sam djevojka i ja na zid od cigle izvan WaWa, lokalnog dućana najbližeg mog spavaonice, a zajedno skinuo karton od Ben & Jerry's Chunky Monkeya. Opet i opet te godine susrećemo se kako bismo nadoknadili i jeli sladoled. Kasnije, kad sam imao djecu, sladoled je bila prirodna poslastica da ih dadne, baš kao što mi ga je djed davao. Godinama, kada bih bio pogođen noćnim pitanjem, "Mogu li dobiti poslasticu za desert?" Jednostavno sam rekao da. Sladoled i kolačići teku slobodno. Opravdavam svoju laicnost s obrazloženjem da naša djeca dobro jedu većinu vremena. Oni vole plodove i povrće i razne hrane, pa zašto ih ne popuštati nakon večere? Ovih dana čujem upit za desert prije nego što se to čak i pita. (Ako su pametni, djeca se ne zaboravlja reći "ugoditi".) Odgovor se, međutim, sve više mijenja. Počeo sam misliti da, iako su zdravi i kao zdrava hrana, dugoročno ne pomažem djeci dajući im šećer desert nakon svake večere, podučavajući im nezdravu naviku za život. Sada imamo više voća za desert, ili možda čak i nemamo desert na sve neke noći. Postaje sve manje od koljena i više od svjesnog izbora da se svakodnevno upuštaju svjesno. Možda uskoro, to automatsko pitanje prestat će, a moja djeca neće uzimati desert zdravo za gotovo. Možda će odraste razmišljati o sladoledu ne kao onu koju dobijete nakon večere, već kao posebnu poslasticu koju su dijelili sa svojom mamom.
